U velikim smo govnima

„Mi smo ljudi u velikim govnima” rekao je glumac Peter Finch u izvrsnom filmu „Network” iz 1976. Ta rečenica nimalo eufemistički reflektira stanje vaskolike planete ali i ove naše male, napaćene zemlje. Zašto smo u govnima?

Naime, Peter Finch kritizira masovno ludilo ljudi koji pretjerano konzumiraju masovne medije, u prvom redu televiziju, preslikavajući i oponašajući prezentovane iluzije u realnom životu. Kritika se nastavlja u vezi sa zanemarivanjem stvarnog života, stvarnih odnosa, aktuelnih ljudi i vrijednosti koje nas čine humanima. Film poentira s linijom da ne smijemo trpiti iluzije, ne smijemo podleći manipulaciji i prodaji govana umotanih u celofan, te da se trebamo iz sveg glasa izgalamiti kroz prozor riječima „Popizdio sam od gnjeva i neću da trpim više!”.

Šta u vezi s tim rade građani naše zemlje? Pizde od gnjeva ali trpe sve više i više, između stalnog rezanja prihoda i povećanja rashoda (bez)supješno pokušavajući izbalansirati kućni budžet ili pak ostati i na prihvatljivom minusu. Rekordne cijene hrane, nafte i benzina te luksuznih sitnica poput haramskog alkohola i cigareta uz paralelno rezanje plata javnom sektoru, paralizovani privatni sektor, zatvaranje mnogih radnih mjesta, cvjetanje kriminala i sive ekonomije te neizvjesne penzije i socijalnu pomoć našem su čovjeku odrezale i ono malo „hrabrosti” među nogama te se ne usuđuje u stilu Howarda Bealea proderati kako „neće više trpjeti ničija govna”. Polupismena vlast je uspjela zavaditi i ovo malo jada koje obitava na ovim prostorima pa tako ne samo da se ljudi ne podnose ne samo na nacionalnoj (ili čak lokalnoj!) osnovi već se odavno animozitet a odnedavno i otvoreno neprijateljstvo očituje u sukobima onih iz privatnog sektora (zaposlenih u privredi, proizvodnji ili bilo gdje u vezi s privatnim kapitalom) i onih iz javnog sektora (popularni „budžetski korisnici” poput općinske/kantonalne/federalne administracije i njima pridodatih sektora te obrazovanja, zdravstva, sudstva i policije). Na taj način je taktika „divide et impera” totalno razjedinila i ovu malu šaku jada koja egzistira na ovim prostorima onemogućujući ikakvo povezivanje i organizovani bunt protiv sistema koji se poput crne rupe urušava u samog sebe dok totalno ne iščezne. Ne treba biti ekspert iz sociologije ili političkih nauka pa zaključiti da je to upravo način da se omogući trajno vladanje masama ali i onemogući svako povezivanje utemeljeno na solidarnosti i empatiji. Zašto bi vozač iz privrede koji rizikuje život tokom zimskih uslova vožnje suosjećao uz nekog referenta koji sjedi u toplom od 8 do 16h i onaniše po računaru? Zašto bi neki učitelj bio uz gomilu obespravljenih radnika Polihema? Zašto bi službenica na šalteru u banci imala razumijevanja za doktora ili profesora koji prima skoro istu platu kao i ona (a usput, prema narodnom predanju, u koverti i kesi odnese isto toliko kući)? Zašto, zašto, zašto….?

Baš zato što su ljudi izgubili osjećaj za empatiju, solidarnosti i s vremenom izgradili agresivnost, netrepeljivosti, ekscesivnu zavist i odsustvo sluha za tuđe probleme, rečenica s početka ovog teksta dobiva dublje, ozbiljnije, tamnije značenje. Poremećaj sistema vrijednosti, omalovažavanje, isključivost, osrednjost, površnost, hipokrizija i masovna maloumnost nisu više novosti nad kojima se zgražamo već ih prihvatamo u manjoj ili većoj mjeri, često nesvjesni da su već inkorporirane u naš moralno-pragmatični habitus svakako, kod nekog manje ili pak više..

Činjenica je da u ovom tekstu ne piše ništa novo, ništa što nije ranije rečeno i ništa pretjerano bitno. Ljudi s ovih prostora će nastaviti živjeti istim dosadnim i skučenim životom lišenog bunta, revolta i zahtjeva za boljim životom bez obzira šta se desilo u narednih sedam, 30 ili 1000 dana, bez obzira na recesiju, politička komešanja, elementarne nepogode itd itd.

Stoga bih volio da se za promjenu dese slijedeće stvari: da se u javnom sektoru svim profesorima, učiteljima, policajcima, inspektorima, doktorima, sestrama, čistačicama, pedagozima i ostalim budžetskim korisnicima ukinu plate i zamijene bonovima za hranu i odjeću. Svakako, da ne bismo samo njih oštetili, sljedeće bi bilo uvođenje dodatnih poreza na automobile, nekretnine, luksuzne predmete, laptope, mobitele. Naravno, PDV i carine barem duplirati; povećati cijenu cigareta i alkohola za 500% a cijenu nafte i benzina barem na 10 maraka po litru. Cijene životnih namirnica napumpati barem do nivoa da sa 100 KM četveročlana porodica jedva preživi jedan dan. Cijene telekomunikacionih usluga povećati do te mjere da postane luksuz imati internet konekciju ili nazvati nekoga na mobitel. Uz sve to, bilo bi dobro ograničiti kretanje građana iza 22h i zabraniti okupljanje više od tri osobe u grupu - za početak, one koji prekrše pravilo opomenuti i koji puta pomilovati pendrekom a poslije toga bi zatvorska kazna bila primjerena. Možda bismo u takvoj situaciji i pod takvim pritiskom smogli snage za dvije očigledne a tako potrebne stvari - udružiti se i konačno zbaciti sa vlasti sve one koji nas handre 20 godina na državnom, entitetskom i svim ostalim nivovima. Do tada - patimo svi skupa.

(TIP/Šejn Husejnefendić/Foto:Ilustracija)