Krvopija

Kladim se da je svaka od žena, barem jednom u životu, imala prijateljicu krvopiju. Pravu vampiricu. Onu koja ne može preživjet ako vam se barem malo ne napije krvi. Ili vas barem malo ne kljuca u mozak. Pauze nema. To je konstantno trpno stanje.

Krvopija nikad ne zna jel pošla il došla, prenemaže se, mijenja raspoloženja od euforičnog do melanholičnog ničim izazvana, kenjka, stenje, zakera… Njen izlazak je pravi ritual. Ti je spremljena čekaš satima, šminka ti se topi, lak se na kosi u tutkalo pretvori, efekti svježine od tuširanja i dezodoransa popuste, a ona izigrava divu.

I očekuje da joj budeš na raspolaganju 24 sata. Bistri svaku siticu svog života kao da je to od ključne važnosti za opstanak Planete. Poput onog da je strašno što joj je nokat puko do toga šta li joj je momak želio šifrirano poručit kad ju je pozvao da iziđu, premda je kasnio sa pozivom punih dva sata! Ona je čista noćna mora na dnevnom svjetlu.

Istovremeno, vi ste donji. Nijedan vaš problem nje problem. Nema šanse. Vi nemate problema ni privatnog života. To je rezervirano samo za nju, krvopiju. Opekli ste se i nasekirali milion puta, ali ipak održavate to jednosmjerno prijateljstvo. Zašto? Nemate pojma! Ne možete se izvući iz začaranog kruga. Počnete vjerovati da je danas teško naći dobru drugaricu i da je ova, kakva-takva, bolja nego nikakva.

Ako joj nekad i prigovorite, napravit će od sebe najveću žrtvu. Dizat će nos, plakati, glumiti povrijeđenost dok ne popustite i još joj se izvinite na njenim hirovima i prenosima! Jedna takva krvopija mojoj je pijateljici godinama pila krv na slamku. Pa joj je to malo bilo i počela zivkati njenog momka. Moja se prijateljica pomirila s tim da i njen momak, kao krvopijin najbolji drug, kako ga je titulirala, mora biti rame za plakanje. Pogađate! Nakon nekog vremena krvopija joj je skinula momka. To je bila prava drama. Krvopija je najviše plakala. Samu je sebe ubijedila da je ona najveća žrtva jer ona moju prijateljicu beskrajno voli. Nije htjela al se tako dogodilo. Srce ne pita koga voli - pravdala se. Moja prijateljica je bila očajna. Teško je preboljela ovu izdaju. Tek kad su rane zacijelile, shvatila je da se na nju zapravo spustila Božija milost. Jednim udarcem udaljila se od labilnog tipa i one koja joj godinama pije krv. Taman su bili jedno za drugo.

Nakon nekog vremena, krvopija je našla drugu žrtvu i nogirala njenog bivšeg. On joj je došo ko puž golać na koljenima, molio da mu oprosti. Govorio je da tek sada zna cijeniti prave vrijednosti. Razumjela ga je, jer i ona je to skontala tek kad se od krvopije udaljila, ali mu nije oprostila. Pogodilo ju je to što on s toliko gađenja priča o njenoj bivšoj prijateljici - svojoj bivšoj dragoj.

To nije bio bluz za bivšu dragu, kakva god da je ona bila, nego hejvi metal - paljba iz svih oruđa. Krvopije su u blizini nas i sa nama. Ako imate jednu takvu u svom životu, hitno je udaljite! Bez obzira koliko vas je već, poput hobotnice, zarobila. Pipak po pipak skidajte, kako biste izronili i ponovo udahnuli svjež zrak. Jedan je život.

(TIP/Autorica: Indira Kučuk-Sorguč/Kolumnu prenosimo uz dozvolu autorice)

(Kolumna objavljena u knjizi “Ja, mahaluša” u izdanju TKD “Šahinpašić” i može se kupiti u svim bolje snabdjevenim knjižarama u BiH).