Frenkie: ”Posjeta”

Na mom nedavnom putovanju za Zrenjanin, gdje sam trebao održati svoj prvi  samostalni koncert u Srbiji, sjetio sam se priče jednog prijatelja iz  Sarajeva. Moj drug, koji je također išao prvi put u Srbiju nakon rata,  doživio je smiješnu i pomalo neugodnu situaciju. Nakon ratnih godina  provedenih na linijama oko Sarajeva odlučio je ponovo sjesti u autobus i  obići svoje prijatelje u Beogradu. Pun ratnih trauma, pomalo oštećen od  PTSP-a, s ne baš pozitivnim stavom o Srbima, moj prijatelj je odlučio otići  u grad iz kojeg je po njegovom mišljenju došlo sve zlo koje ga je strefilo u  devedesetim. Odlučan da se “suoči s neprijateljem na njegovom terenu” i u nadi da će promijeniti svoje mišljenje i vidjeti da Beogradom ne hodaju samo  bradati četnici koji će baliju prepoznati na sto metara, moj drugar je sjeo  u autobus i zapičio za Srbiju. Na stanici je uhvatio prvi slobodni taksi,  pročitao vozaću adresu i s torbom u krilu posmatrao ulice i zgrade Beograda.  Kako to inače biva s taksistima, krenula je priča.

“Jao jes’ upeklo, kakva gužva u gradu, sve sami luđaci za volanom” i onda  naravno pitanje: “Odakle si ti?” Moj drug, znajući da u Beogradu ima dosta  izbjeglih Srba iz Bosne, bez razmišljanja je odgovorio: “Iz Bosne!” Na to mu  je vozać uzvratio: “Nemoj zezati!? I ja sam iz Bosne, iz kojeg si grada?”  “Iz Sarajeva” - uzvratio je moj prijatelj. “Stvarno? I ja sam iz Sarajeva,  odakle si tačno?” - upitao je vozać. “S Grbavice.” “Čovječe, i ja sam s  Grbavice, jesi li ratovao?” - upitao je taksista sav sretan što je sreo  komšiju. “Jesam, ratovao sam na Žuči!” - odgovorio je iznenađeno moj  prijatelj. “Pa, čovječe, i ja sam ti bio na Žuči, u kojoj si jedinici bio?”  - upitao je taksista. Moj drug potpuno iznenađen, misleći da je sreo nekog  druga iz jedinice, s osmijehom je odgovorio: “Druga Viteška Safeta Zajke!”  “Auuuu…” - odgovorio je taksista. Ubrzo nakon toga auto je stao, moj drug  je izašao i ubrzanim korakom nestao iza čoška. I jedan i drugi su mislili da  su sreli kolegu suborca iz jedinice, dok na kraju nisu shvatili da su se na  Žuči gledali, ali preko nišana.

Sličan osjećaj u želucu i skoro iste predrasude sam imao ja kada sam prije  par godina prvi put s Edom išao nastupati u Banju Luku. Mediji i političari  koje svakodnevno slušamo kod mene su odradili odličan posao. Kao i moj drug,  mislio sam da po Banjoj Luci hodaju samo bradati četnici koji će Bošnjaka  prepoznati u sekundi i priklati na licu mjesta. U šali smo sebi davali  srpska imena s kojima bi se predstavljali. Tako sam ja bio Dragan, Emir  Miloš a Edo bi ostao Edo jer on je ipak poznat. Kod njega taj fol ne bi  upalio i ako bi neko najebao, onda bi to definitivno bio on. No, na naše  opće iznenađenje, do problema nije došlo. Nije nas niko napao nožem, nisu  nas gađali flašama na bini, nisu nam zviždali, čak nisu dizali ni tri prsta.  Umjesto toga, bio je pun klub, odlićna atmosfera, publika je plesala i  pjevala s nama i poslije koncerta bilo je druženje i slikanje za šankom.

Totalno zbunjeni, nakon koncerta smo sjeli u auto i shvatili da slika koju  nam prikazuju mediji i plasiraju političari nije istinita! Sve što mi  mislimo jedni o drugima, taj strah koji su oni zasijali u nama želeći da nas drže podijeljene i da ne idemo kod “njih”, stvarajući neku strašnu sliku o  gradovima punih četnika i kojekakvim Teheranima, jednostavno nije istina. Na  terenu, slika je drugačija. Na terenu nema četnika i drugih bradatih  fanatika. Na njih se uvijek i svugdje može naletjeti, ali uglavnom  prevladava normalan narod koji samo želi da radi i živi u miru. Nakon toga  smo dolazili u Banju Luku skoro svake godine i svaki put su predrasude i  strah u stomaku bivale manje. Sad se pitate gdje se izgubi Zrenjanin s  početka priče i zašto sam uopće spominjao taj grad. Putovanje u Zrenjanin  sam spomenuo zato što ću ga pamtiti po Klupčetu, odlićnim ljudima koje sam  upoznao, dobrom točenom pivu, po slabo posjećenom, ali s naše strane odlićno  odsviranom koncertu i po tome što sam po prvi put u Srbiju išao bez  predrasuda i straha da će me četnici zaklati ispred kluba.

(TIP/tekst je preuzet iz magazina DANI, 680-25.06.2010.godine., uz saglasnost uredništva / Piše: Adnan Hamidović alias Frenkie)

Vezani članci:

- Frenkie:˝Ivo, prijatelj iz Hrvatske˝

- Kazanska rezolucija