Foto reportaža: Makedonija - Prvi dio

Naši saradnici A. Alić i D. Cook pripremili su za sve čitatelje Tuzlanskog Info Portala odličan putopis i foto reportažu sa nedavnog proputovanja Makedonijom, iz koje su se vratili puni snažnih utisaka pretočenih u riječi i slike…

Makedonija je zemlja sa najtoplijim i najsrdačnijim ljudima, hranom kojoj teško koja kuhinja može da parira, krajolikom kao iz bajke… Makedonija je zemlja koja ima sve osim imena…

Od stare države Makedonije koja se protezala današnjom Grčkom, Bugarskom i malim dijelom Srbije, je ostao dio koji je u ranijem uređenju bio Savezna Republika Makedonija, a od 1991. je suverena država. Teritorij koji je ranije činio Republiku Makedoniju, a koji danas predstavlja dio Grčke, predstavlja korijen problema koje Makedonija ima s imenom. U većini zvaničnih dokumenata u svjetskim institucijama, ona se trenutno naziva “Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija”.

Autoputem oko brda, pa do antičkog Stobija

Naše putovanje ovom predivnom zemljom je počelo sa autoputem prema Velesu. Put je veoma interesantan, jer se se razdvaja oko brda, od Katlarova do Velesa. Prema Velesu se ide uz Rijeku Vardar, a od Velesa se vraća drugom stranom. Veoma interesantno, ali za neke vjerovatno i užasavajuće, pogotovo ako ne obratite pažnju na znake. Vozite se, naoko, običnim magistralnim putem, no automobili vas pretiču u krivinama i čini vam se da su svi poludjeli. No, sam put je veoma interesantan sa mnogo mjesta na kojima vrijedi zaustaviti se. Na više mjesta su organizirana odmorišta s klupama. S puta je moguće vidjeti manastir Sv. Jovan Krstitelj, te staru željezničku stanicu u kotlini, nadomak Velesa.

Naša prva “ozbiljna” stanica je bio Stobi; antičko naselje, arheološko nalazište, 2 km od Prilepa. Obzirom da su iskopavanja u toku, nismo bili u prilici da vidimo veći dio iskopina, kao i najatraktivniji baptisterij i episkopsku baziliku, vjerovatno najveću na tom području, a prema nekim procjenama prvu te vrste na Balkanu. Stobi je svojevremeno bio najveći grad u sjevernom dijelu provincije Makedonije u rimsko doba. Prvi pomeni grada datiraju iz 2. i 3. vijeka pne, a nalazi ukazuju na to da je postojao još od doba neolita. Grad se nalazi na staroj balkanskoj saobraćajnici, koja se u staro vrijeme zvala Via Ignjacija (Via Egnatia). Fascinantno je bilo putovati modernim autoputem za koji znate da je nastao na “obrisima” ceste koja stara preko dvije hiljade godina.

Stobi obiluje građevinama koje daju naslutiti kako je izgledao život prije gotovo dva milenija. Tu su krstionica (baptisterium), teatar, kockarnica (na osnovu pretpostavke da je sto, koji se nalazi u prostoriji, služio za igre s kockama), episkopska rezidencija, zatvor, polukružni trg, široka ulica Via Sacra, velika porta (kapija), episkopska bazilika, tekstilna radionica i druge zgrade. Podovi su prekriveni prekrasnim mozaicima, a dosadašnje iskopine ukazuju na veoma bogat i živ razvoj ovog grada.

Od Bitole, preko Galičice do Ohrida

Slijedeća stanica je bila u Bitoli, do koje smo stigli preko Prilepa. Na samom izlazu iz Bitole, prema granici sa Grčkom, nalazi se Heraklea, još jedan antički grad. Poznata je po svojim prekrasnim mozaicima, po antičkom teatru i rimskim kupatilima. Heraklea je najbolje očuvan grad iz antičke Makedonske Imperije. Osnovana je u 4. vijeku nove ere, a Rimljani su je osvojili dva vijeka kasnije. Izgrađena je na Via Ignjaciji i postala je jednom od najvažnijih stanica na ovom putu. U Heraklei se nalazilo i episkopsko sjedište, a samim tim i episkopska crkva i baptisterij. Pored njih, u gradu nalazimo jevrejski hram, portiko i rimski teatar u kojem se tokom ljeta održavaju različite priredbe, mahom koncerti i pozorišne predstave. Interesantno je postojanje kanalizacije i cestovnih odvoda.

Nastavljamo put preko nacionalnog parka Galičica, koji se nalazi na istoimenoj planini i proteže se između dva jezera: Ohridskog i Prespanskog. Najprije prolazimo pored prespanskog jezera i krivudavim putem se penjemo ka vidikovcu, Lipovoj Livadi. Tek što smo počeli da se penjemo, primjetimo znak zabrane prometa u periodu od 15. novembra do 30. marta. Nacionalni park Galičica je proglašen 1958. god., a proteže se na 227 kvadratnih metara. Veoma je bogat endemičnom florom i faunom i sadrži više od 130 vrsta drveća i grmlja. Sa Lipove Livade vidimo Ohridsko jezero, a sa najvišeg vrha, Magaro, koji se nalazi na 2254 metara nadmorske visine, se vide i Ohridsko i Prespansko jezero. Nakon kratkog odmora na vidikovcu, na kojem je i kapela Sv. Djordji, se spuštamo prema Ohridskom jezeru, a krivudavi put nas najprije vodi ka Trpejci, odakle ćemo dalje do Svetog Nauma.

Sv. Naum - izvori i manastir

Dolazimo do Sv. Nauma - manastir, crkva, hotel, plaža… Pravi mali turistički centar, sve sa tezgama sa suvenirima, otvorenim kafićima, restoranima i roštiljnicama. Najprije smo se odlučili na šetnju po obali i obilazak izvora Sv. Naum u čamcu. Izvori Sv. Naum čine jezero od 700 metara dužine, 250 metara širine i maksimalne dubine od 3.5 metra. Tih 30 podvodnih i 15 obalnih izvora predstavlja jedan od najvažnijih pritoka Ohridskog jezera, koje je protočno. Uz ove izvore, jezero se napaja i iz Biljaninih izvora, te ih Prespanskog jezera, koje je na višoj nadmorskoj visini od Ohridskog. Vodič nam je pokazao romantično mjesto na kojem momci često zaprose svoje djevojke. Pokazao nam je i bijeli pijesak, koji je jasan pokazatelj postojanja podvodnih izvora. Vidjeli smo gnjurca, kojeg smatraju štetočinom jer uništava riblju faunu, a vidjeli smo i kornjače, koje su se sunčale na priobalnom kamenju. Voda jezera je veoma čista i potpuno prozirna, pa se vide i školjke na dnu, kao i ribice, koje se ne smiju loviti. Ovo jezerce je pod strogim režimom zaštite.

Vodič nam je ispričao i priču o Biljaninim izvorima, mada njih nismo vidjeli. Nekada davno je u zamku pod jezerom zivjela vila Jezerka (Ezerka na makedonskom). Ona je carovala jezerom i uznemiravala ribare, prevrčući im čamce i vraćajući ribu natrag u jezero. Jednog dana ugrabila je unuku djeda Čuna, Biljanu. Lijepa Biljana je plakala cijelu noć, a njene suze su se pretvorile u izvore, koji su kasnije nazvani po njoj. Djed Čun je napravio veliki čamac kojim je uspio da dođe do Biljane, jer vila Jezerka nije mogla da ga prevrne. U Makedoniji i danas postoji specifična forma velikog čamca, koji je jedinstven u svijetu i dobio je ime po djedu Čunu - čun.

No, vratimo se Sv. Naumu: sam manastir nosi ime najbližeg saradnika Sv. Klimenta Ohridskog. Veliki dio manastira, kojeg je izgradio sv. Naum početkom 8. vijeka, izgorio je februara 1875. god. Tokom arheoloških iskopavanja, nakon Drugog svjetskog rata, nađeni su samo dijelovi temelja i zidova crkve, za koju se pretpostavlja da je uništena prije dolaska Turaka. Tokom Otomanskog perioda (a vjerovatno u 16. vijeku) počinje dalja izgradnja u dvije faze.

U samoj crkvi (u desnoj komori) nalazi se grob sv. Nauma i, ako prislonite uho na kameni kovčeg, možete čuti zvuk za koji kažu da su otkucaji njegovog srca (a u stvari je vjerovatno zvuk podzemne vode, prim. aut.). U manastiru se više ne nalaze freske iz perioda sv. Nauma, a nema ni indikacija i dokaza da su i postojale. Freske koje su sada u crkvi su nastale u periodu sveštenika Stefana, početkom 17. vijeka. Naslikao ih je umjetnik Trpo, sin Konstantina iz Korče, iz Albanije. Oči svetaca na freskama su izgrebane, jer se u jednom periodu vjerovalo da grebanjem očiju svetaca ljudi dobivaju snagu za ozdravljenje. Vjerovalo se da je sv. Naum bio u mogućnosti da izliječi osobe sa psihičkim oboljenjima, a sam manastir je tokom 1660-tih godina bio i bolnica.

Slijedi drugi dio: Grad i jezero Ohrid

(D. Cook & A. Alić za TIP.ba)